28
Što priroda skriva, može čovek i da objasni, ali mudrost Božiju ne; put ka njoj strah je Božiji.
1 Da, srebro ima žice,
i zlato ima mesto gde se topi.
2 Gvožđe se vadi iz praha,
i iz kamena se topi bronza.
3 Mraku postavlja među,
i sve istražuje čovek do kraja,
i kamenje u tami i u senu smrtnom.
4 Reka navre s mesta svog da joj niko ne može pristupiti;
ali se odbije i odlazi trudom čovečjim.
5 Iz zemlje izlazi hleb,
i pod njom je drugo, kao oganj.
6 U kamenu je njenom mesto safiru,
a onde je prah zlatni.
7 Te staze ne zna ptica,
niti je vide oko kragujevo;
8 Ne ugazi je mlado zverje,
niti njom prođe lav.
9 Na kremen diže ruku svoju;
prevraća gore iz dna.
10 Iz stene izvodi potoke,
i svašta dragoceno vidi Mu oko.
11 Ustavlja reke da ne teku,
i šta je sakriveno iznosi na videlo.
12 Ali mudrost gde se nalazi?
I gde je mesto razumu?
13 Ne zna joj čovek cene,
niti se nahodi u zemlji živih.
14 Bezdana veli: Nije u meni;
i more veli: Nije kod mene.
15 Ne može se dati čisto zlato za nju,
niti se srebro izmeriti u promenu za nju.
16 Ne može se ceniti zlatom ofirskim,
ni dragim onihom ni safirom.
17 Ne može se najednačiti s njom ni zlato ni kristal,
niti se može promeniti za zaklade zlatne.
18 Od korala i bisera nema spomena,
jer je vrednost mudrosti veća nego dragom kamenju.
19 Ne može se s njom izjednačiti topaz etiopski,
niti se može ceniti čistim zlatom.
20 Otkuda, dakle, dolazi mudrost?
I gde je mesto razumu?
21 Sakrivena je od očiju svakog živog,
i od ptica nebeskih zaklonjena.
22 Pogibao i smrt govore:
Ušima svojim čusmo slavu njenu.
23 Bog zna put njen,
i poznaje mesto njeno.
24 Jer gleda do krajeva zemaljskih
i vidi sve što je pod svim nebom.
25 Kad davaše vetru težinu,
i meraše vodu merom,
26 Kad postavljaše zakon daždu
i put munji gromovnoj.
27 Još je onda vide i oglasi je,
uredi je i pretraži je.
28 A čoveku reče:
Gle, strah je Božji mudrost,
i uklanjati se oda zla jeste razum.